faery
Ovaj dan ne želim prepustiti zaboravu
Voljela bih ga u vječnost pretvoriti
Jer danas sam doživjela onu sreću pravu
I zbog nje ću se protiv prolaznosti boriti
Bila sam princeza u tvrđavi tuge
Ali si me ti poput viteza izbavio
Zaboravila sam sve mračne noći duge
Kad zastavu sreće na tvrđavu si stavio
Želim se u vječnom plavetnilu utopiti
Plavetnilu tvojih očiju boje oceana
Želim se u njima zauvijek sakriti
I u vječno pretvoriti sve trenutke ovog dana
Ne,ovo nije još jedno očajavanje zbog nesretne ljubavi
Ovo je krik največeg bola kad te iznevjeri prijatelj pravi
Možda bolje reći prijatelj lažni koji ima tvoje puno povjerenje
S kojim provodiš najljepše trenutke mladosti i iščekuješ starenje
Kako je bolno kad nakon godina shvatiš da bacan ti je pijesak u oči
Ne mogu poželjeti ništa drugo osim smrti ove kobne noći
Teško je biti sam u gomili ljudi
Teško je živjeti kada ti najbolji prijatelj presudi
Kako da u ljude ponovno steknem vjeru
Kad najbolji prijatelj pripremi ti zavjeru
Ugušit ću se u suzama
Završena će biti još jedna životna drama
Ja više nikada neću vidjeti prijateljski sjaj u tvom oku
Smo ispraznost i laži nikad onu iskrenost duboku
Samo znaj da nisam bila nikad toliko povrijeđena u cijelom životu
I nikad nisam doživjela toliko razočaranje...i sramotu
Od sada pa na dalje ja za tebe sam samo stranac u noći
Biti će mi sigurno teže nego tebi, no nikad ti više vjerovati neću moći
Smrt se zavlači u moje kosti
Zamrzava život iznutra
Neka me prestane tim iglama bosti
Želim samo preživjeti do sutra
Jer želim ti reći osveta je slatka
A sada dolazi moje vrijeme
Zbog tebe je moja sreća tako kratka
I bacam na tebe to teško breme
Ali nož boli utrobu mi reže
I kod same pomisli na tebe
Smrt svoje ruke oko moga vrata steže
I svojim dugim kandžama kožu mi grebe
Ti si je poslao da srce mi probode
I sada u moj mozak ulazi
Jer misli o tebi do srca je vode
I sve druge uspomene nemilosrdno gazi
Na sve strane krv prska
Oh, kako me muči... kost po kost lomi
A one pucaju bas kao trska
I tako dok me cijelu ne slomi
Uzima bič i krvave udarce zadaje
Dok ja vrištim, plačem, za milost molim
I ne znam koliko to već traje...
Ali nemam vise snage da se borim
Sa kliještima u rukama približava se polako
Jezik koji je u tvojim ustima bio iščupati želi
Usta mi otvara, tek tako...
I prisiljava glas da zadnji put tvoje ime veli
Želim vrištati, želim ti ime prokleti
No ne mogu jer u krvi se gušim
Kako si mi mogao sve uzeti
Ja bi sada učinila sve da tvoju sreću srušim
Evo je...približava se...prima me za kosu
Do sredine prostorije me odvlači
Skida mi starke, ostavlja me bosu
Svaki dio odjeće sa mene svlači
Mač plameni iz korica vadi
Tiho mi saupuće tvoje ime
I čeka trenutak da ga u srce usadi
Posljednji dah oduzme mi time
Usta su mi puna tople krvi
Vidim, vani sviće zora
Oko mene već roj muha vrvi
Završava moj život, najgora mora
Nisam uspjela preživjeti do sutra
Jer zvona su u zoru počela zvoniti
Umrla sam prije jutra
Ali moja će te duša zauvijek progoniti !!!!
Mislila sam da sve je gotovo
Da boli i patnje zauvijek se gase
No pjesme opet pesimistične postaju
A moj oči ponovno hladne suze kvase
Zašto sam se navikla na tvoje usne
I tko me natjerao iskušati tvoje dodire
Po tisućiti puta moje srce bolno krvari
A gdje su sada tvoje usne i ruke da me smire
Možda ljube i grle drugu
Ili jednostavno više ne misle na mene
Ne znam što li je to bilo: stvarnost ili ludi san
No osjećam da više ne mogu, a moje biće vene
Vidim...tama je sve bliže
Samo još jedan poljubac tamu bi ugasio
Znaš... on ima tako jaku, prokletu moć
Jer taj jedan poljubac moj život bi spasio
Kad meni sutra zora ne bi svanula
Bi li ijedna suza iz tvog oka kanula
Bi li izmolio molitvu za mene
Ili bi pustio da me odnesu sjene
Kad bi znao da sutra odlazim u raj
Bi li mi dao još jedan poljubac za kraj
Bi li me zagrlio jako snažno
Jer ti si jedino u mom životu važno
Kad se sutra sklope moje oči
Hoćeš li na moj grob doći
Hoćeš li donijeti ružu plavu
Ili ćeš me prepustiti zaboravu
Kada zauvijek svoje oči sklopim
I kada se sa crnom zemljom stopim
Hoćeš li ikada zaplakati krišom
Kada ću Tvoje ime dozivati kišom
Ponoć je otkucao sat
Šetam ulicama noću
Idem dalje, ne mogu stat
Samo ću tako podnijeti samoću
I ove noći za mene nema sna
Dok vjetar mi je u kosi
A znoj mi čelo rosi
Ja tonem dublje, do dna
Od ove noći više se ne nadam
Jer što te više volim to više padam
Tvoje usne sada ljube drugu
I mene osuđuju na vječnu tugu
Ležim i razmišljam što napisati
Laganica kao uvijek na radiu svira
Vruće je u sobi, ne mogu disati
A jedne oči mi opet ne daju mira
Znam da ću i ovu pjesmu tebi posvetiti
Jer ruka već sama stihove ti piše
A ti me se nikad nećeš ni sjetiti
Zato srce kuca tiše...Sve tiše
Opet će pjesma biti puna boli
A smrt njena glavna tema
Jer moje srce te beskrajno voli
I bez tebe života mi nema
Prolaze dani , u nepovrat odlaze
Sumorne misli noćima me gaze
Nikako da krenem na vedrije staze
Jer s tobom je nestala sva moja sreća
A tuga raste i biva sve veća
I danas kada vidim tvoje oči
Sjetim se one tople, proljetne noći
Kada sam htjela sve ostaviti i sa tobom poći
Te noći pričao si mi tako lijepo
A ja sam ti vjerovala, vjerovala slijepo
Otad u meni hladan vjetar puše
Svakim trenom moji se snovi ruše
Polako nestajem, odlazim među izgubljene duše
Jer dala sam ti život i srce cijelo
A ti si samo htio...i imao moje tijelo
Ove stihove sam na papir stavila
Tako da znaš, da te nikad nisam zaboravila
Nego sam te čekala i u tamu se zavila
Izgubila sam se u stvarnosti. Sve je mračno. Padam. Vjetar mi mrsi kosu. Pogledaj zvijezde, one plaču, oplakuju moju ljubav. Suze mi padaju niz lice i umiru na usnama. Umiru. Osjećam da i ja umirem. Noćas je i jedna ruža uvenula. Njene latice su pale na crnu,hladnu, bezdušnu zemlju i tamo su dočekale svoj kraj. Jedna tako ponosna ruža umrla je sama. U tami, u hladnoći, u tišini... Njeno vrijeme je prošlo. I moje vrijeme prolazi... Bez tebe... Osjećam se kao ruža! Ponosno se njišem na vjetru... njišem se... njišem.... padam... nestajem... UMIREM...
Kada jednom umrem
Kad me više neće biti
Nemoj za mnom tugovati
Nemoj za mnom suze liti
Pročitaj ovu pjesmu
Učini što te molim
Znaj da te zauvijek
Najviše beskrajno volim
Primi me za ruku
Poljubac mi daj
Posljednji poljubac
Da ga ponesem u raj
Na grob moj
Ljiljan stavi bijeli
I nećeš biti tužan
Jer mene to veseli
Stavi plavu ružu
Kad ljiljan uvene
Nemoj misliti na drugu
I dalje misli na mene
A kad plava ruža nestane
Crvenu donesi
Neka uvijek jedan cvijet
Moj grob resi
I neka uvijek bude
Na mom grobu plamen
Da smo se najviše voljeli
To će biti znamen
Kada cvijeće na grobu
Prestane cvijetati
Neću se brinuti
Nego ću te čekati
Znam da ćeš doći
Jednog mi se dana vratiti
Tada više neću patiti
A tvoje će srce shvatiti
Da te nikad nisam prestala voljeti
Noćas si me ljubio
Cijelu noć me dirao
Najljepše pjesme svirao
Strast si u meni pobudio
Svaku želju si ispunio
Skinuo zvijezde s neba
Učinio sve što treba
Noć si srećom okrunio
A kad je svanuo dan
Morao si poći
Rekao da više nećeš doći
Jer sve je bio san
Od moje tuge nema veće
Od bola ću umrijeti
Zauvijek usnuti
Jer san se nikad ostvariti neće
Kada me poželiš
Ja ću ti doći
U bilo koje doba dana
U gluho doba noći
Moje ime reci
Zatvori svoje oči
Poželi da te ljubim
I ja ću to moći
Jer ljubav nije čudo
Ali čini čuda
Zatvorio si me u srce
Sada nemam kuda
I zato kada me poželiš
Ti samo zažmiri
Srce svoje otvori
Pa u njega zaviri
Što li to radim pred tobom?
Puzim kao crv,
A ti me ponižavaš
I prolijevaš moju krv!
Otići ću daleko,
Neću zbogom reći.
Saznat ću istinu
Okrenut ću se sreći.
Neću više laži,
Vrata ću zauvijek zatvoriti,
Otvorit ću svoje misli,
Za sebe ću se boriti,
A tebe ću razoriti!
Vani je hladno
S vjetar puše
Raznosi svijetom
Zaljubljene duše
Moja će ti duša
Na vjetru doći
Da sa tobom bude
Cijele ove noći
U obliku pahulje
Past će ti na dlan
A kada je pogledaš
Utonut ćeš u san
Sanjat ćeš mene
U obliku kiše
Osjetit ćeš pjesme
Što ti moje srce piše
Tako sam slaba
Tako sam sama
Tugujem noćima
Prijateljica mi je tama
Tonem duboko
Progutat će me noći
Nemam više snage
Ne mogu dalje poći
Suze lijem
I krv se prolijeva
Vidim nebo
Tamo munja sijeva
Plačem ja
I nebo plače
A srce me boli
Boli sve jače
Umirem u tami
Umirem u samoći
I sada sam svijesna
Sada vide moje oči
Ubio si me ti
I tvoje uspomene
Volio si nju
Zaboravljao mene
Moj se život ugasio
Nestao je kao plamen
A ova moja pjesma
Nek ti bude znamen
Uvijek sam te voljela
I srce te još voli
Ali znaj da prava ljubav
Neizmjerno boli
Svanulo je jutro
Tama je nestala
Reci zašto bol
Tada nije prestala
Umrijet ću od bola
Moje će srce stati
I na samom kraju
Tvoje će ime zvati
Želim umrijeti u naručju tvome
Sa tobom dočekati posljednji dan
S tvojim usnama na mojima
Usnuti vječni san
Ti druge ljubiš
A ja te sanjam
Za tebe živim
I život ti poklanjam
Srce mi slamaš
Napola puca
No dok ono živi
Za tebe kuca
Još jedan poljubac želim
Poljubac sa tvojih usana
Još samo jedan dodir
Ostvarenje najljepšeg sna
Zar tražim tako puno
Tražim li previše
Još jedan poljubac onog
Za kog srce diše
Ovo je moj posljednji pozdrav
Moje posljednje zbogom
Idem vječno sanjati
Snove gdje ću biti s tobom
Ja ću voljeti tebe
I ti ćeš mene voljeti
Živjet ćemo sretno
I srce me više neće boljeti
Usnut ću vječni, predivan san
I kad to shvatim neće mi biti žao
Jer mi više neće svanuti dan
Iz najljepšeg, vječnog sna nitko me neće probuditi
Tama se spustila nad mene
U moj život došle su čudne sjene
Dopšle su jedne hladne noći
Rekle su da moram s njima poći
U ovaj okrutan svijet su me odvele
O, zašto su me sjene sa sobom povele
U ovom svijetu sreće nema
U ovom svijetu samo zlo se sprema
Zavladala je mržnja, zloba, tuga
U ovom svijetu noć je tako duga
U svakom kutu plač se čuje
Netko drugi čovjeku sudbinu kuje
Na svakom koraku škrgut zubi
Jer tko nađe sreću odmah je izgubi
Tužna je sudbina ovog svijeta
Jer nema sreće da ljubav cvijeta
